Ovdje ste:: Vijesti Iz okoline Da se ne zaboravi
 
 

Da se ne zaboravi

Ispis
Ravno 17 godina je prošlo otkad je Vojska Republike Srpske, vođena ratnim zločincem Ratkom Mladićem, upala u enklavu Srebrenica i brutalno, bez milosti, uz asistenciju paravojne jedinice srbijanskog MUP-a i inozemnih dobrovoljaca-plaćenika, poklala najmanje 8372 muškaraca, žena i djece.

Barem 500 njihovih žrtava bilo je maloljetno. Na popisu mrtvih i nestalih su deseci žena i djevojčica. Više od 1000 žrtava do danas nije pronađeno, identificirano i dostojno sahranjeno. Između 25.000 i 30.000 Bošnjaka, uglavnom žena, djece i starijeg stanovništva etnički je "očišćeno", protjerano iz svojih domova. Na temeljima genocida i etničkog čišćenja u Srebrenici stvorena je Republika Srpska, vječita iskra u ex-jugoslavenskom buretu baruta.

Niti danas, 17 godina kasnije, ni u Srbiji ni u Republici Srpskoj nema niti jednog izabranog dužnosnika koji će u istom dahu preko usta prevaliti imenice "Srebrenica" i "genocid". Osim kako bi negirali da se genocid u Srebrenici doista dogodio. Kao što je to, recimo, sasvim nedavno učinio novoizabrani srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić.



Genocid, a ne "zločin"

"U Srebrenici nije bilo genocida. U Srebrenici se dogodio veliki zločin koji su počinili neki pripadnici srbijanskog naroda", opravdao je Nikolić nadimak Toma Grobar. Brojanje leševa očito mu je specijalnost. Zgražala se tako čitava regija nad Nikolićevim primitivizmom, zaboravljajući da su njegove izjave samo odraz politike koju službeni Beograd oduvijek provodi. Politike koju je prije njega predvodio i Boris Tadić. Istina, Tadić je čak dvaput posjetio Memorijalni centar u Potočarima, poklonio se žrtvama, čak i ponudio kakvu-takvu ispriku. Ali termin "genocid" nikad nije izgovorio. I za njega je to oduvijek bio "strašan zločin" ili eventualno "masakr". Riječ "genocid" izostavljena je i iz Deklaracije o zločinu u Srebrenici, koju je ratificirala srbijanska skupština. Inicijative nevladinih organizacija za uvođenjem Dana sjećanja na genocid u Srebrenici i proglašavanje negiranja genocida kaznenim djelom od strane vladajućih redovito su ignorirane.

Je li "Velika Srbija" doista mrtva?

Marko Matić, novinar E-novina, u tekstu naslovljenom "Genocid - riječ za koju Srbija ne želi da zna", piše ovako:

"U osnovi te politike, od devedesetih godina prošlog stoljeća pa do danas, stajala su dva razloga. Jedan se odnosi na strah od produbljivanja odgovornosti i njenog proširenja na materijalni, moralni i politički nivo, dok se drugi ticao straha da bi priznanje onoga što se više nego očigledno dogodilo dovelo u pitanje postojanje Republike Srpske kao genocidne tvorevine. To bi, pak, sa svoje strane u konačnici, onemogućilo ostvarivanje i krajnju realizaciju ratnih ciljeva od kojih Srbija, usprkos javnim uvjeravanjima, nikada nije odustala. Osim uporno i ne baš pretjerano argumentirano branjenog stava srbijanskih društvenih i političkih činilaca, ono što je omogućilo opstanak i preživljavanje takve politike jeste neobjašnjivo nedosljedno ponašanje međunarodne zajednice koje je ostavilo nade i prostora za nastavak realizacije velikosrpskog državnog projekta".

Međunarodna šutnja

Legitimitet takvoj politici Srbije spremno daje i međunarodna zajednica, u nastojanjima da opere ruke od vlastite odgovornosti. UN-ove "mirovne snage" masakr su promatrale skršenih ruku. U tome, u ostalim njihovim "intervencijama" u regiji tijekom devedesetih, kao i u naknadnim postupcima, treba tražiti razloge zbog kojih je službenoj Srbiji dozvoljeno bježanje od moralne odgovornosti za Srebrenicu.

U zaključku, poslužit ćemo se ponovo Matićevim citatom iz ranije spomenutog teksta: "Takav model ponašanja u budućnosti može rezultirati jedino tragičnim zatvaranjem začaranog kruga nasilja i zločina u kojem će balkanski narodi unedogled ostati zatočeni".


index.hr

 
 
 
 

CB Login